02 apr Seksualno nasilje na radnom mjestu – blaga kazna hrvatskih sudova

U slučaju Vučković protiv Hrvatske (predmet br. 15798/20, 12.12.2023.), Evropski sud za ljudska prava jednoglasno je utvrdio da je došlo do kršenja članova 3 (zabrana nečovječnog i ponižavajućeg postupanja) i 8 (pravo na poštovanje privatnog i porodičnog života) Evropske konvencije o ljudskim pravima.

Ovaj slučaj odnosio se na seksualno uznemiravanje na radnom mjestu. Tužbu je podnijela gđa. Vučković, medicinska sestra, koja tvrdi da ju je njen kolega, vozač ambulante, izložio seksualnom nasilju. Dodirivanje i hvatanje različitih dijelova njenog tijela, pokušaji prisile na oralni seks i prijetnje otkazom ako bi otkrila incidente bili su među ponovljenim napadima. Aplikantica je kasnije bila primorana uzeti bolovanje zbog povrede ruke, a zatim i posttraumatskog stresnog poremećaja. 

Aplikantica je podnijela krivičnu prijavu državnom sudu u vezi s napadima; prvotno je osuđen na desetomjesečnu kaznu zatvora. Međutim, kazna je preinačena u obavljanje društveno korisnog rada od strane apelacionog suda, uz obrazloženje da bi i dalje ispunila svoju kaznenu funkciju, imajući u vidu da su prošle četiri godine od prvih napada i da osuđeni nije počinio daljnje zločine. 

Tužbu je podnijela aplikantica tvrdeći da je država zanemarila svoje pozitivne obaveze kako je navedeno u člancima 3 i 8 Konvencije. Konkretno, aplikantica je tvrdila da kazna koja je izrečena počinitelju nije bila proporcionalna počinjenim krivičnim djelima i nije imala odvraćajući karakter.

 Sud je ponovno potvrdio da silovanje i ozbiljno seksualno nasilje spadaju u postupanje u okviru članka 3 Konvencije. Nadalje, Sud je naveo da takva djela uključuju temeljne vrijednosti i ključne elemente “privatnog života” kako je definisano u članku 8. U skladu s tim, Sud je naglasio da članci 3 i 8 Konvencije nameću državama pozitivnu obvezu da uspostave kazneno zakonodavstvo koje adekvatno kažnjava silovanje, kao i da to zakonodavstvo provedu kroz efikasnu istragu i gonjenje. 

Osim toga, Sud je primijetio da nije u njegovoj moći osporiti odluku domaćih sudova da postupci počinitelja nisu ispunili kriterije za pokušaj silovanja, već su tretirani kao “nepristojna djela”. Stoga Sud ne može ne primijetiti da bi svaka sila koju je počinitelj upotrijebio protiv aplikantice nedvojbeno bila uzeta u obzir prilikom određivanja kazne počinitelju.

 Sud je primijetio da su domaći sudovi propustili uzeti u obzir nekoliko faktora koji su bili relevantni prema domaćem pravu prilikom određivanja kazni, uključujući patnju aplikantice kao rezultat krivičnog djela, ponašanje počinitelja nakon počinjenja spornih krivičnih djela te “očitu odsutnost kajanja ili bilo kakvog napora za nadoknadu nanijete štete aplikantici.” 

Također, žalbeni sud nije pružio nikakva vjerodostojna opravdanja “zašto je samo proteklo vrijeme – što ni na koji način ne može biti pripisano aplikantici i moralo je samo dodatno traumatizirati nju (aplikanticu) kao žrtvu – prevagnulo nad gore navedenim ozbiljnim otežavajućim okolnostima”.

 Kao rezultat toga, Sud je donio sljedeći zaključak: “Imajući u vidu specifičnu društvenu opasnost od nasilja nad ženama i potrebu da se to suzbije efikasnim i odvraćajućim radnjama, u odgovoru na nasilje kojem je aplikantica bila izložena, Država nije dovoljno ispunila svoju procedualnu obavezu da osigura da se ponovljeno seksualno nasilje koje je ona pretrpjela na svom radnom mjestu adekvatno riješi”. Kao rezultat toga, sud je utvrdio kršenje članova 3 i 8 Konvencije.