07 mar Diskriminacija po osnovu upotrebe ijekavskog jezika u sudskom postupku
U predmetu Paun Jovanović protiv Srbije (predstavka br. 41394/15, 07.02.2023.) Evropski sud za ljudska prava (“ESLJP”) je utvrdio povredu člana 1 Protokola 12 Evropske Konvencije o ljudskim pravima („Konvencija“).
Predstavka se odnosila na službenu upotrebu dve standardne varijante srpskog jezika, ekavske i ijekavske, u sudskom postupku. Konkretno, podnosilac predstavke, pravni advokat i govornik ove druge varijante jezika, žalio se da je bio diskriminisan i da mu je istražni sudija uskratio priliku da koristi svoj jezik dok je postupao u ime svog klijenta, optuženog, tokom krivičnog postupka. Istovremeno, advokatu koji zastupa žrtvu u istom postupku bilo je dozvoljeno da nesmetano koristi ekavski jezik. Standardni srpski jezik je osnovni jezik u službenoj upotrebi u Srbiji. Ovaj jezik ima dve ravnopravne varijante: ekavsku i ijekavsku. Srpski jezik koji se govori van Srbije, na teritoriji bivše Socijalističke Federativne Republike Jugoslavije uključujući Crnu Goru, pretežno je ijekavski, dok je u samoj Srbiji, uključujući i grad Bor, gde se vodio krivični postupak, ekavska varijanta domninantna koju koristi stanovništvo uopšte i pravosudni i drugi organi tužene države.
ESLJP je utvrdio da je podnosilac predstavke tretiran drugačije od advokata koji govori ekavski, a koji je delovao u ime žrtve. Ova razlika je zasnovana na osnovu razlikovanja obuhvaćenog članom 1. Protokola br. 12, odnosno na njegovoj upotrebi ijekavskog kao jedne od dve varijante srpskog jezika u jednakoj službenoj upotrebi u zemlji.
Vlada nije priznala da je podnosilac predstavke bio žrtva bilo kakvog različitog tretmana, ona takođe nije ni ponudila objašnjenje zašto bi takav tretman bio legitiman, razuman ili proporcionalan. Stoga nije ispunila teret dokazivanja. ESLJP ipak ponavlja da je jasno legitimno da država potpisnica Konvencije reguliše pitanja koja se tiču službene upotrebe jezika ili jezika u sudskim postupcima i da isto treba da se primenjuje, mutatis mutandis, na različite varijante istog jezika, npr. kao u konkretnom slučaju. Ovo se, međutim, mora razlikovati od „prava“ na upotrebu nezvaničnog jezika po sopstvenom izboru u komunikaciji sa državnim organima, koje pravo, kao takvo, ESLJP nikada nije priznao u svojoj sudskoj praksi.
ESLJP, dalje, konstatuje da su i Matica srpska, kao najstariji lingvistički organ u Srbiji, i sama Vlada, priznale da srpski jezik „ima dve ravnopravne varijante”, odnosno ekavsku i ijekavsku, i da se obe mogu službeno koristiti.
U ovim okolnostima i nakon što je već utvrdio da je podnosilac predstavke tretiran drugačije od drugog advokata u analognoj ili relevantno sličnoj situaciji, na osnovu njegove upotrebe ijekavskog jezika, ESLJP je mišljenja da nije moglo postojati objektivno i razumno opravdanje za takav tretman.
Konačno, polje slobodne procene, moglo je biti od značaja samo u pogledu mogućih izbora jezičke politike, u pogledu načina na koji pravno regulisati upotrebu službenog jezika u sudskim postupcima, ali ne i u situaciji kada, kao što je u ovom slučaju, došlo je do propusta od strane sudije da primeni nesporno tumačenje već postojećeg zakonodavstva po ovom pitanju. Shodno tome, došlo je do povrede člana 1. Protokola br.12 uz Konvenciju.
Preuzeto sa zvaničnog sajta Evropske Konvencije o ljudskim pravima