25 feb Diskriminacija zbog zakonske reforme vezane za ostvarivanje porodične penzije
U slučaju Valverde Digon protiv Španije (br. 22386/19, 26.01.2023) Evropski sud za ljudska prava („ESLJP“) utvrdio je povredu člana 1 Protokola br. 1 (zaštita imovine) Evropske konvencije o ljudskim pravima („Konvencija“).
Slučaj se odnosi na odbijanje Nacionalnog instituta za socijalno osiguranje dodeli porodičnu penziju podnositeljki predstavke. Partner gospođe Valverde Digon umro je u julu 2014. godine, tri dana nakon što je registrovano njihovo građansko partnerstvo. Uslov da se registruje građansko partnerstvo najmanje dve godine pre smrti jednog od partnera da bi se ostvarilo pravo na porodičnu penziju, stupio je na snagu samo tri meseca pre smrti njenog partnera. Sudovi u njenom slučaju su utvrdili da je partnerstvo moralo biti registrovano dve godine pre smrti preminulog partnera.
Oslanjajući se na član 14 (zabrana diskriminacije) u vezi sa članom 1. Protokola br. 1, gospođa Valverde Digon se žalila na odbijanje vlasti da joj dodele porodičnu penziju.
ESLJP se nije uverio da je pravna reforma bila predvidljiva za osobe u istoj situaciji kao podnositeljke predstavke. Činjenica da je Vrhovni sud 2012. godine postavio pitanje ustavnosti Ustavnom sudu ne može se smatrati upozorenjem da će se zakon promeniti.
ESLJP je priznao da su se uslovi za pristup porodičnoj penziji promenili pre nego što je podnositeljka predstavke stekla pravo na tu beneficiju. Međutim, kao što je gore navedeno, pre ove promene u aprilu 2014. podnositeljka predstavke je ispunjavala uslove za porodičnu penziju u slučaju smrti njenog partnera. Prema tome, iako je sporna mera bila dovoljno predvidljiva iz kvalitativne perspektive, odnosno njena formulacija sa dovoljno preciznosti, bila je neočekivana u kontekstu ovog predmeta. Štaviše, nadležni organi nisu utvrdili neophodne mere kako bi izbegli da ljudi koji su do 10. aprila 2014. godine ispunili neophodan uslov postanu, nepredvidivo, onemogućeni da ostvare pravo na penziju. Iako poništavanje prethodne razlike u tretmanu predstavlja ubedljiv razlog od opšteg interesa, ESLJP je ipak primetio da gore navedeni opšti princip ne može automatski da prevlada u situaciji u kojoj se od pojedinca zahteva da snosi prekomeran teret kao rezultat mera kojom se on ili ona liši legitimnog očekivanja. ESLJP takođe primećuje argument podnositeljke predstavke da se porodične penzije znatno češće dodeljuju ženama koje su u nepovoljnoj ili ranjivoj situaciji finansijske zavisnosti od svojih partnera i kojima su potrebne socijalne beneficije nakon smrti partnera.
Štaviše, ESLJP ne nalazi osnova da smatra da su podnositeljka predstavke i njen partner morali da preventivno formalizuju svoje partnerstvo javnom ispravom od trenutka kada je 21. maja 2012. godine objavljena prihvatljivost pitanja neustavnosti, pošto ta odluka nije stvorila zakonsku obavezu u predmetnom trenutku. Tek kada je 10. aprila 2014. objavljena izjava o neustavnosti (samo tri meseca pre smrti partnera podnosioca predstavke), novi uslov je stupio na snagu. Argument Vlade da su podnositeljka predstavke i njen partner oduvek bili slobodni da se venčaju je van svrhe, jer je nesporno da je zakon predviđao porodične penzije za građanske partnere i da se podnositeljka predstavke mogla legitimno osloniti na taj pravni režim.
U svetlu gore navedenih razmatranja, ESLJP je smatrao da sporna mera, iako je bila usmerena na eliminisanje prethodne razlike u tretmanu sa kojom je zakonodavac trebalo da se pozabavi (zbog različitog zahteva za konstituisanje građanskog partnerstva u različitim autonomnim zajednicama), nije uspela da uspostavi pravičnu ravnotežu između interesa koji su u pitanju. Stoga je došlo do povrede člana 1. Protokola br. 1 uz Konvenciju.
Preuzeto sa zvaničnog sajta Evropske Konvencije o ljudskim pravima