Obavezno psihijatrijsko lečenje i čuvanje u zdravstvenoj ustanovi nije bilo u skladu sa Konvencijom

U slučaju R.D. i I.M.D. protiv Rumunije (predstavka br. 35402/14, 12.10.2021), Evropski sud za ljudska prava („ESLJP“) je jednoglasno zaključio da je došlo do povrede člana 5 stav 1 (pravo na slobodu i bezbednost) Evropske konvencije o ljudskim pravima („Konvencija“) i kršenja člana 8 (pravo na poštovanje privatnog života). 

Slučaj se ticao nedobrovoljnog zatvaranja podnosilaca predstavke u psihijatrijsku bolnicu u svrhe prisiljavanja na medicinsko lečenje i obaveze pridržavanja lečenja. 

ESLJP je primetio da su relevantni psihijatrijski sudsko-medicinski izveštaji podnositelja predstavke bili pripremljeni 4. oktobra 2011. godine, odnosno više od tri godine pre nego što je izrečena mera njihovog smeštaja u psihijatrijsku bolnicu. Po mišljenju ESLJP-a, nedostatak skorašnjeg medicinskog mišljenja je bio dovoljan da se zaključi da prinudno zatvaranje podnosilaca predstavke nije bilo zakonito prema Konvenciji i da je stoga došlo do povrede člana 5. stav 1. Konvencije. 

ESLJP je ponovio da je prinudna primena lečenja ozbiljna smetnja za fizički integritet osobe i prema tome mora biti zasnovana na „zakonu“ koji garantuje odgovarajuće mere zaštite od proizvoljnosti. ESLJP je primetio da je mera zatvaranja izrečena podnosiocima predstavke presudom od 10. novembra 2014. godine zasnovana na odredbama Krivičnog zakona i Zakonika o krivičnom postupku, te da je stoga imala osnovu u rumunskom pravu. Međutim, ESLJP je primetio da nijedna od relevantnih zakonskih odredbi u ovom predmetu ne određuje režim primenljiv za efikasno medicinsko lečenje mentalnih bolesti. Zakonski tekstovi nisu regulisali okvir u okviru kojeg je trebalo zbrinjavati pojedince koji su bili podvrgnuti merama bezbednosti psihijatrijskog lečenja, nisu definisali ko ima pravo da odlučuje o odgovarajućem lečenju i nije definisan način na koji će se sprovesti lečenje, posebno tamo gde pacijent nije hteo da prihvati propisani medicinski tretman. Nadalje, ovi tekstovi nisu ukazivali da je bilo moguće uložiti žalbu na odluku lekara u vezi sa propisanim lečenjem. U tim okolnostima, ESLJP je primetio da podnosioci predstavke nisu imali nikakav pravni lek na raspolaganju pri čemu bi mogli zahtevati od suda da donese odluku o zakonitosti, uključujući srazmernost, prinudnog lečenja, ili prekida takvog lečenja. 

Preuzeto sa zvaničnog vebsajta Evropskog suda za ljudska prava