14 jun Versko vaspitanje deteta od strane roditelja Jehovinog svedoka
U slučaju T.C. protiv Italije (predstavka br. 54032/18, 19.05.2022) Evropski sud za ljudska prava („ESLJP“) je većinom glasova zaključio da nije bilo povrede člana 14 (zabrana diskriminacije) Evropske konvencije o ljudskim pravima („Konvencija“) u vezi sa članom 8 (pravo na poštovanje privatnog i porodičnog života) Konvencije, u skladu sa članom 9 (sloboda veroispovesti) Konvencije.
Predmet se odnosio na spor između podnosioca predstavke i majke njegove ćerke iz ranijeg odnosa zbog verskog vaspitanja deteta. Podnosilac predstavke je postao Jehovin svedok nakon raskida veze sa majkom njegove ćerke. Nakon sudskog postupka pokrenutog od strane majke deteta, podnosiocu predstavke je odlukom suda naređeno da se uzdrži od aktivnog uključivanja ćerke u svoju religiju. Domaći sud je zasnovao svoju odluku na izveštaju veštaka, fokusirajući se prvenstveno na najbolji interes deteta i utvrdio da su intenzivni napori podnosioca predstavke da svoju ćerku uključi u svoje verske aktivnosti za nju bili destabilizirajući i stresni. Domaći sud je takođe je uzeo u obzir činjenicu da je podnosilac predstavke pokušao da sakrije učešće svoje ćerke u verskim aktivnostima od njene majke.
ESLJP je utvrdio da nije bilo razlike u tretmanu između podnosioca predstavke i majke njegove ćerke zasnovane na veri, u odlukama da se podnosiocu predstavke naredi da se uzdrži od aktivnog uključivanja ćerke u njegovu veru. Odluke su imale isključivo cilj rešavanja konflikta, fokusirajući se pre svega na najbolji interes deteta za odrastanje u otvorenom i mirnom okruženju, uz maksimalno usklađivanje prava i uverenja oba roditelja.
ESLJP je smatrao da pritužbe podnosioca predstavke treba ispitati na osnovu člana 14 u vezi sa članom 8 Konvencije, kako se tumači i primenjuje u skladu sa članom 9. Konvencije. Pre svega, ESLJP je utvrdio da je sudski nalog bio usmeren na rešavanje sukoba koji je nastao zbog različitih stavova roditelja o tome kako da obrazuju svoju ćerku. Jedina svrha odluka donetih od strane domaćeg suda je bila da se očuva sloboda izbora deteta, uzimajući u obzir obrazovne stavove njenog oca.
U svakom slučaju, odluka nije zabranila podnosiocu predstavke da koristi svoje principe u obrazovanju njegove ćerke, niti ga je sprečila da učestvuje u aktivnostima Jehovinih svedoka u ličnom svojstvu. Osim toga, nisu su mu bila ograničena prava na starateljstvo ili posete ćerki. ESLJP je stoga smatrao da nije bilo razlike u tretmanu između podnosioca predstavke i majke na osnovu veroispovesti u odlukama domaćih sudova u vezi sa sporom i da nije bilo povrede člana 14. u vezi sa članom 8 Konvencije, pročitano u skladu sa članom 9 Konvencije.
Preuzeto sa zvaničnog sajta Evropskog suda za ljudska prava