10 maj Nalaganje podnosiocima predstavke da snose pune troškove zastupanja države u parničnom postupku dovelo do povrede Konvencije
U predmetu Bursać i drugi protiv Hrvatske (predstavka br. 78836/16) Evropski sud za ljudska prava („ESLJP“) je utvrdio povredu člana 1. Protokola br. 1 uz Evropsku Konvenciju o ljudskim pravima („Konvencija“).
Podnosioci predstavke su hrvatski državljani koji su rođeni između 1940. i 1953. godine i žive u Apatinu, Gračacu, Srbu i Zagrebu. Otac podnosilaca predstavke bio je etnički Srbin kojeg su hrvatski vojnici navodno ubili 1995. godine tokom bitke za ponovno preuzimanje kontrole nad Krajinom u ratu nakon raspada Jugoslavije. Kasnije su tužili državu za odštetu 2005. godine. Slučaj se odnosi na istragu smrti njihovog oca. Slučaj se takođe odnosi na odluku sudova da podnosioci predstavke moraju da plate troškove države u parničnom postupku.
Pozivajući se na član 2 (pravo na život) i član 6 stav 1 (pravo na pravično suđenje) Konvencije i član 1 Protokola br. 1 (zaštita imovine) uz Konvenciju, podnosioci predstavke su se žalili, posebno, da je istraga bila neadekvatna i da su prekomerni troškovi narušili njihovo mirno uživanje imovine.
ESLJP je primetio da nijedan međunarodni instrument ne zabranjuje izričito da se žrtvama teških povreda osnovnih ljudskih prava naloži da snose troškove povezanih građanskih postupaka za naknadu štete u kojoj su bile neuspešne. Međutim, čini se da su takve odluke u suprotnosti sa obavezom država da minimiziraju rizik od ponovne traumatizacije žrtava teških povreda osnovnih ljudskih prava, kao što je navedeno u ključnim međunarodnim instrumentima, uključujući Osnovne principe i smernice Ujedinjenih nacija o pravu na pravni lek i opšti komentar br. 3 na član 14. Konvencije protiv torture.
U vezi sa članom 2. Konvencije, ESLJP je smatrao, da kada podnosioci predstavke imaju argumentovanu tvrdnju da su članovi njihove porodice protivpravno ubijeni od strane agenata države, pojam delotvornog pravnog leka u smislu člana 13 podrazumeva: pored temeljne i efikasne istrage koja može da dovede do identifikacije i kažnjavanja odgovornih, kao isplatu nadoknade štete gde je to potrebno.
Po mišljenju ESLJP, u okolnostima u kojima istraga o ubistvu oca podnosilaca predstavke, starijeg civila, nikada nije dovela do identifikacije ili kažnjavanja počinilaca, a podnosioci predstavke nisu mogli da dobiju odštetu u parničnom postupku jer nije bilo krivične presude kojom se od podnosilaca predstavke traži da plate troškove zastupanja države u parničnom postupku, dodatno je pogoršala njihovu traumatizaciju, suprotno duhu Konvencije i njenih protokola.
Drugi važan faktor je individualna finansijska situacija podnosilaca predstavki. Imajući u vidu njihove argumente u tom pogledu, ESLJP je prihvatio da je obaveza plaćanja iznosa koji su nacionalni sudovi naložili na ime troškova spornog postupka izgleda bila opterećujuća za podnosioce predstavke. Čini se da je ovaj teret još veći u situaciji kada su podnosioci predstavke možda morali da pokriju i troškove sopstvenog pravnog zastupanja u parničnom postupku. U posebnim okolnostima ovog slučaja, ESLJP je smatrao da je nalaganje podnosiocima predstavke da snose pune troškove zastupanja države u parničnom postupku predstavljalo nesrazmeran teret za njih. Prema tome, došlo je do povrede člana 1. Protokola br. 1 uz Konvenciju.
Preuzeto sa zvaničnog sajta Evropskog suda za ljudska prava